Skoro sam čula tužnu vijest. Duboko me rastužila ali i navela na razmišljanje. Razmišljala sam kako je život prekratak da bi smo za bilo čim žalili. Sve se može. Najljepše je živjeti tako da sjutra postanete nečija lijepa uspomena. Da vas se neko rado sjeti, makar u detaljima, sitnicama. Ja sam već par dana u nekim mislima, gdje se često vratim u djetinjstvo i kad krenu da mi naviru sva ta divna sjećanja. Sjećanja na dane porodičnog jedinstva i okupljanja, još dok mi je otac bio živ koga sam najviše na svijetu voljela. Naših zajedničkih šetnji, smijanja, naših tajni i već pominjanog sladoleda u sred decembra. Sjetih se i svog strica, tatinog blizanca brata, koji su bili toliko isti da dok sam bila djevojčica ni sama ih nisam razlikovala. Onda kad me jedan nazove Nacko, a drugi pile, znala sam koji je tata, a koji je stric. Od juče su obojica na Nebu. Mom tati se pridružio njegov brat i sad su, nažalost, skupa. A ono zašto vam ovo pišem je ta ostala žal, što bar još jednom ne vidjeh drago lice svog strikana, tako bi bar znala kakav bi moj tata bio makar uzgledom kao deda. Sijeda kosa, naočari i onda shvatam da smo jedna prelijena sorta, kojoj je sve teško, i koja će rađe ovako da kucka nad svojom sudbinom ili neostvarenom željom nego li da uzme stvar u svoje ruke i bude jak. Neko mi skoro reče, Bisa je idealna, ostali su foliranti. Ne Bisa samo ima želje, ali je i ona lijena da ih ostvari, a život prolazi. Sjutra će već biti kasno. Ali je jedno sigurno da umijem da gradim uspomene, ili makar mislim da to radim. Najviše sa svojom djecom. Hoću sjutra, ako ih život odvede na dva kraja svijeta da se sjete svoje majke. I nije Bisa najbolja, ima i ona svojih velikih i malih grešaka, ali Bisa umije da ih popravlja i ispravlja i da se trudi. E sad neko će to prepoznati, a neko ne. I putujte, što više i što dalje. Ne trošite novac na gluposti, garderobu, preskupe parfeme. Štedite. Idite da vam se oči pune uspomena jer na samom kraju jedino je to zapravo naše. Sve ostaje na zemlji, a mi ćemo ispod nje. Slušala sam jednom čovjeka koji je doživio kliničku smrt i koji se od tada promijenio. Ali isuviše je i tad bio star, pa sad uči svoje sinove i kćer kako da rade pravilno. U trenucima kada se nalazio na tom raskršću, između življenja i smrti, pred očima su mu se stvorili njegova kćer, žena i partija šaha koju je igrao sa prijateljima neke daleke godine unazad u Poljskoj. Zamislite. To je ono što je iskrslo pred očima jednom sedamdesetogodišnjaku dok se nalazio na čardaku, ni na Nebu ni na Zemlji. To su bili momenti i osobe koje su ga činile najsrećnijima. I njih se sjetio. U glavi nisu bile ni kule ni gradovi, ni kola ni vinogradi, ni sinovi (dugo iščekivani) već njih dvije i partija šaha. E to je to. Budite nečija partija šaha, da vas se ljudi rado sjećaju. I ne zaboravite da živite, da već danas ili sjutra nekome kažete da ga volite, da nešto naučite novo. Ne odustajte. Najlakše je reći „ja ne mogu”, ja to vrlo, vrlo često kažem. A onda pokušam pa sebe ubijedim u drugačije. Eto, skoro sam naučila da vozim karivolicu, a bila sam ubijeđena da ja to ne znam.. Idem, previše sam prosula pameti za danas, idem da pokušam da primijenim bar nešto od ovoga što vas učim.
Volite se, a vas Bisenija voli, čitaćemo se još.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.